demjan-private

Evo jedan, vama iznimno dosadan post, a meni vrlo zanimljiv.

Živim u Novom Zagrebu.
U Novom Zagrebu ima jako puno pothodnika, za razliku od bilo kojeg drugog dijela Zagreba. Po dva kvarta dijele jedan, a moj kvart ima dva.

Jedan dan, i to ne bilo koji već baš onaj kad je padala kiša, ostavi mene moj muž na cjedilu, zapravo bez auta, a kako nemamo dva, imam ja svoj kišobran, a imam i čizme, krenuh ja svojim putem koji je uključivao četiri kvarta ukrug (zašto kišobran i čizme spominjem, sve će poslije biti jasno).
Moram li napomenuti da je upravo onaj čas kad sam dovoljno odmakla od zgrade, odnosno negdje na pola puta do prvog odredišta pljusnula tuča. Ne moram, jel da? To se podrazumjeva.

Obavila sam sve u prvom kvartu, zatim, kroz najnaseljeniji pothodnik (kad smo već tu, ja se nadam da ću se sjetiti, sljedeći put, kad se budem spremala onamo, ponijeti sa sobom dvoje škare koje treba naoštriti) u kojem je gotovo uvijek vreva, prošla u drugi kvart, obavila sve što sam trebala i krenula u treći kvart.
Ovaj put nisam prošla kroz pothodnik nego sam pretrčala preko ceste. Taj pothodnik nikako ne volim, imam dojam kako je sav propuhast. Otvoren je na sve strane i još dva dodatna otvora, nek se nađu. Desetak stepeništa u jednom pothodniku. Što se mene tiče, previše, a najgore je što je donedavno bio toliko zapušten da je falilo (pazite) mramornih ploča sa stepenica toliko da mi se sve čini kako je netko doma lijepo sazidao svoje stepenice.
Sad je u redu, iako mi nikako nije jasno kojem je idiotu palo na pamet staviti sklizave kamene ploče na takvo mjesto, bez obzira što na sebi imaju one dvije grube linije koje bi trebale služiti protiv sklizanja. Dala bi mu ja da trči gore dolje dok je sve zaleđeno.

S druge strane, još veći propust svih pothodnika je nedostatak primjerenih spustova (ne znam drugi izraz za tako nešto) za invalide, bicikliste i majke s djecom, pa čak i za bakice koje s placa, koji je u bližoj blizini, vuku sa sobom plac-kolica-torbu.
Tako je lijepo vidjeti majku sa djetetom u kolicima, te jednim tek prohodalim, obješenim jednom rukom za kolica, kako prti nizbrdo (niz stepenice), dok ostala bagra prolazi mimo, jer tko joj je kriv, sama ih je htjela pa neka ih onda i nanaša, malo dolje pa malo gore.
Tek kad sam prestala voditi brigu o svojim posljednjim kolicima, o tome kako ih sretno prizemljiti gore ili dolje, palo mi je na pamet da je zapravo dozvoljeno pretrčavati Aveniju Dubrovnik sa kolicima, jedino nije bez njih, za to služe pothodnici.

U jednom pothodniku je čak započet i nikad dovršen projekt lifta-rampe za invalide. To je u onom pločicama popločenom koji dijeli Velesajam od Sigeta. Baš sam danas prošla kroz njega i vidjela natpis koji upozorava na rampu koje nema. Tek zagrebačko plavom bojom obojene dvije cijevi koje bi valjda trebale služiti kao tračnice.
Pitala sam se kad sam to prvi put vidjela: kako je to zamišljeno, da li ide na žetone, kune, dobru volju i kako jedan takav mehanizam može preživjeti noć u zabačenom kvartu, a da ne bude magnet za lokalne "razvali - nije ti ćaćino". Zato je valjda i stalo sve, jer je još nekome slična misao prozujala glavom.
Ne budimo naivni, takvo nešto može proći samo uz stalni nadzor, a para se nema za čuvanje lifta u tamo nekom pothodniku. Nema veze, grijati ćemo trg, a koga je briga što invalidi ne mogu preko, uostalom, što oni imaju raditi preko, bez obzira na kojoj se strani nalazili.

Baš u tom pothodniku sam prvi put nakon rata pronašla ššššššumi bombone. Dućana više nema. Tamo teško što uspjeva. Pothodnik kao šoping zona - apsolutno neprivlačno.
To je jedan od dva pothodnika koji osim što su prolazni još imaju i druge sadržaje. Baš ta dva su i popločena, a ostali su asfaltirani, zapravo onaj između Trnskog i Kajzerice ima neke gumene kvadrate sa gubmićima na podu.

Uz sve na što možete naletjeti u pothodniku, a meni se čini da se tamo motaju samo neki sumnjivci (čak i oni koji izlaze iz tramvaja), možete udisati fine isparavajuće urinske miomirise. Opet i to ovisi o kojem pothodniku je riječ. Neki kundišu jače, a ima čak i onih za koji u prvi mah možemo prisegnuti da nisu očutili takvih strahota, ali sigurna sam da bi smo se prevarili. Svi redom su pali na toj bojišnici, pa nije ovo Europa.

I tako redom dođosmo do kraja mojeg putovanja. Na putu do doma prošla sam i kroz zadnji pothodnik. Već dok sam se spuštala stepenicama imala sam osjećaj da se nešto važno sprema dogoditi. Zatvorila sam kišobran, jer ja nisam od onih, osim ako jesam, to ne znam, jer obično to ljudi niti ne skuže, koji prođu kroz pothodnik otvorenog kišobrana.
Spustila sam se do kraja stepenica i krenula kroz hodnik do širokog dijela iz kojeg su uski hodnici vodili opet na druga stepeništa. Čim sam zašla iza ugla shvatila sam da sam sama. Čula sa samo jednolično tupkanje mojih potpetica. Tak-tak-tak...pok, tak-tak-tak...pok...Iza ugla jednog drugog hodnika izronio je čovjek. Od buke svojih koraka, koji su potpuno ispunili pothodnik, nisam čula njegove. Pogledi su nam se sreli. Situacija je bila nevjerovatna. On i ja sami u cijelom pothodniku. A ja bučim čizmama. Tak-tak-tak..pok. Spustila sam pogled na suhi asfalt pothodnika i ostala zatečena. Cijeli pod je bio istočkan točkama promjera cca 1 cm. Brzom analizom sam ustvdila od čega nastaju te točke.
Kišobran.
I ja sam se poštapala. Od tud pok kao četvrti u četvrtinskom taktu. Svaki drugi put kako sam zakoračila lijevom nogom tako sam vrhom kišobrana dotakla pod. Poštapala sam se bez opravdane potrebe za tim.
Potreba je očito iskonska....

Ne znam što se dalje dogodilo sa čovjekom, vjerovatno je otišao negdje u noć, makar je bio jutro, a meni je palo na pamet o tome napisati post.

Eto!

Postalo mi je pretjesno na starom blogu. Vremenom sam ga uređivala tako da je na kraju postao vezan za moj posao i kad mi dođe da napišem kakvu glupost ispada mi kad da ću izdati samu sebe.
Zato sam otvorila ovaj, da opet mogu pisati sve što mi padne na pamet bez bojazni da se ne uklopi u cjelinu.
To je moj vječiti problem, nakon što napravim odjeljke i kućice, nakon što iskategoriziram i nemoguće, shvatim, fali mi još jedna kućica.
Reda treba biti.

Zato, evo me sad tu jer mi se ovaj vikend dogodilo nešto lijepo, tema o kojoj još nikad nisam pisala na blogu, a sad sam osjetila potrebu.

Vanda nas je lijepo pitala što nam se dogodilo ovaj vikend, pa evo redom.

Već drugi put u životu, zapravo, drugi put u godini dana da smo pozvani isti dan na dva vjenčanja u dva grada, a da bi bilo interesantnije, oba su od onih kod kojih se očekuje naš dolazak, a radi se o nama dragim ljudima. Jedno je bilo u Zagrebu, a drugo u Zadru.
Kokolo je u prvi mah bio lud i nikako mu nije bilo jasno da su od svih datuma cijele zime oba para odabrala isti. Nakon prvobitne zavrzlame, problem je nestao kad smo doznali da zagrebačko vjenčanje počinje u 13:00, a zadarsko u 18:00. Odluka je pala, idemo na oba, jedino što je bilo važno je stići na janjetinu drugog vjenčanja.
Toliko o tome kako doživljavamo vjenčanja.

Kao po dobrom starom običaju, na moja pleća je pala glavnina visinskih priprema, tako da sam noć prije jedva oko sklopila, a da stvar ne bude jednostavna sve je još dodatno uspio zakomplicirati jedan gumb, odnosno, moj trenutak nepažnje, da ne kažem nesvijesti.
Propustila sam zašiti jedan jedini od dvadesetak presvučenih gumbića na vjenčanici i to onaj koji drži manžetu na rukavu i nije bilo druge nego se odmah ujutro rano zaputiti na drugi kraj grada i odnijeti taj gumbić te ga zašiti. Uvijek i za svaki slučaj napravim nekoliko gumbića više, zlu ne trebalo pa sam tako i ovaj put. Ali, avaj, gubića niotkud. Pretražila sam cijel stan u potrazi za malom škatuljicom u kojoj su bili da bi na kraju istina izašla na vidjelo. Moja Fjokica je zabunom prekjučer tu istu škatuljicu, misleći da je prazna, bacila u smeće, smeće smo odnijeli u kontejner, a kontejner su jučer odnijeli smećari.
I što sad, Kokolo iz Novog Zagreba na Kvartić juri presvući gumbe, poslije ja jurim slalom po Ljubljaskoj do Malešnice, prišivam gumb, napravim sranje sa puderom na vjenčanici (to je zato jer sam uvijek Katica za sve pa sam popravljala šminku "mladoj" koja je izgledala kao da je sa skijanja došla, a imala je nekakav puder koji kad sam stisla samo prnuo mlaz po cijeloj sobi i tako doletio do vjenčanice), pa sam izgubila dvadeset minuta čisteći fleku i falabogu očistila je i jureći nazad htjela ubaciti u šestu koje nije bilo. Uspjela sam još sašiti Fjokici suknju, zašiti 17(riječima: sedamnaest) gumbića na svoje hlače. Već sam mrtva bila kad smo kretali i na kraju klasika: šminkakla sam se u autu.
Ne sjećam se da sam u zadnje vrijeme išla na kakvo vjenčanje a da se nisam šminkala u autu. Uvijek sam sebi zadnja rupa na sviralu.

Vjenčanje kao vjenčanje. Red suza, kića, loših i boljih govora, neukusno odijevenih i za promjenu: dobre hrane, s jednom iznimkom ne vezanom uz ovaj restoran (za svaku pohvalu je "Stara zagrebačka škola" u Utrinama). Vino, crno, ne baš po guštu, malo kiselije, a ja volim slatka pelješka vina (Ivan Dolac). Parfe torta i na kraju razočaranje: ovca.
Priznajem, gurman sam glavom i bradom, a mesa bih se mogla odreći samo da ne postoji pršut i janjetina, a kad mi na stol stave ovcu onda doživim uvredu. Osobnu.
No, tješilo me da nas još čeka jedno kušanje janjetine sa naglaskom na "paška".

Najveći biser prije polaska je bio "bend". Bend u sastavu od dvojice srednjovječnih zanatlija od kojih jedan svira harmoniku, a drugi stoji iza sintisajzera i ne svira, a čuje se cijeli orkestar. Pjevaju stare zagrebačke popevke i između redova se pojavljuje pokoja dalmatinska, a vrhunac slave doživljavaju u trenutku kad onaj "mirnostojeći" zapjeva "...da te mogu pismom zvati..." i sve bi bilo u redu da je naglasak kako treba, ali ta pisma je zapravo pismo, što znači da bi on nekoga zvao pismom, a kokolo završava "...ne bi pismu bilo kraja." Salve smijeha.

Mole se zagrepčani da ne pivaju ako ne znaju što govore.

Na put smo krenuli tek u 20:00.
Imali smo ovaj put sreću i priliku kakva se ne pruža često. Djecu smo uspjeli ostaviti mojoj mami što nam je pružilo nova širenja horizonta dan kasnije. Ovo nam je bio prvi puta od kad smo u braku (nekih 11 godina) da smo išli u Zadar oboje, a da nismo sa sobom vodili djecu.

Dva i po sata putovanja me ovaj put uništilo.

Popravljanje šminke je opet palo nadomak Zadra. Oči su me pekle od umora i maskare, pudera i drugih sranja vezanih uz ljepotu. Već sam vidjela da ovo neće biti lako preživjeti.
Pir kao pir.
Zakasnili smo na janjetinu, ali ona mi je tada zadnja pomisao kad sam već bila u fazi "kreveta mi dajte". I što sad...razmišljala sam da zalegnem u auto. Bože dragi, ovo bi bilo već drugo ili treće vjenčanje iz istoga društva gdje se ja povlačim na spavanje u auto. E, ne'š ga majci. Viski sa kolom. Ne znam tko je tu koga pio. Borila sam se sa tom čašom dobrih tri sata. Usput sam popila litru mineralne i kavu bez šećera i mlijeka koja me je napokon razbudila.
Čak sam i zaplesala.
U međuvremenu, cijeli dan apstinirajući Kokolo je velikim gutljajima nadoknađivao propušteno.

Svega dva puta od kad ga poznam prešao je granicu, a ovaj put se granica već opako smješkala kad sam mu rekla ono što smo se zadnji put u ovakvoj situaciji dogovorili: Kokolo, rekao si mi da ti kažem kad vidim da ti je granica. E, pa sad je granica.

Bio je dobar i nastavio je s vodom.

Nikad mi nije bilo jasno zašto večina muškaraca ne vidi tu granicu, jer nije stvar u tome, bar što se Kokola tiče, da on silno želi biti agresivan, ali je činjenica da ne zna stati, jer ne osjeti tu crtu. Ispoštivao je dogovor, a ja nisam od onih koje bi to s guštom iskoristile pa da sam ga ostavila nepripitog. Bio je on dobro ubijen u alkoholu, a kao dokaz tome svjedoči i snimka koji da mogu bih rado uokvirila i stavila na zid. Govor s ljubavlju :D
Ako dopusti staviti ću to na blog.

Poslije toga spavanje do 12:00, a onda pašticada sa njokima na tašte. Prisilo mi dabogda, neumjerenoj u hrani!

Važan dio onoga što sam htjela napisati tek slijedi.

Bili smo sami u autu, a ja, sram me može biti, vozila sam prvi puta od Zadra do Zagreba cijelim putem. Čak, išli smo starom cestom. Nigdje nam se nije žurilo.
Nismo pojma imali koji je to gušt biti u autu bez djece.
I tako, negdje oko Gračaca Kokolo je stavio ruku na moju nogu. Neko vrijeme je iskrilo pod njegovim dlanom, a onda se počelo širiti. Ruke su krenule na sve strane. Trajalo je to sve dok nismo prošli Plitvice i počelo se polagano mračiti, a onda smo vidjeli da je vrag odnio šalu i skrenuli na neki makadam.

Dok smo došli u Zagreb, već je bilo 20:00, a moja mama se nije mogla načuditi koliko nam je dugo trebalo. Zaključila je da joj je sve sve postalo jasno kad smo joj rekli da sam ja vozila i da smo išli starom cestom. Aha.

Sad kad je sve prošlo mogu samo zaključiti da mi je žao što češće nemamo prilike otputovati ovako sami.
Još jedan zaključak se nametnuo sam od sebe: za ovakva putovanja autom bi se trebala obući suknja, a ne kaput, čizme do koljena, hlače i hulahop.

To je moje stručno mišljenje, dakle, modni savjet.